15. 5. 2012.

Svetlosti dubokog prolećnog neba iz daleke prošlosti (noć prva)

Autor: amatersko astronomsko društvo "Tycho Brahe" Beograd
Lokacija i datum: atar sela Donji Branetići, 28. april 2012.
Oprema: Standardna

Nakon dužeg perioda tokom koga smo se pretežno borili sa "vetrenjačama" urbane amaterske astronomije u specifičnim uslovima koje veliki grad sa sobom nosi, konačno nam se pružila prilika da se nađemo u jednom posve drugačijem ambijentu, na bajkovitim proplancima planine Rudnik u živopisnom takovskom kraju.
Noćno nebo koje nas je tamo čekalo izgledalo je vrlo neuobičajeno, jer umesto desetak istoobraznih bledunjavih tačkica svetla na nebu, ovde je zvezda raznoraznih boja i sjajnosti neprebroj, dok se pojas beličaste izmaglice poznatiji kao Mlečni put, jedan dobar deo grandiozne spiralne strukture naše galaksije, u širokom luku pružao gotovo celom dužinom neba. Nalazili smo se na mestu na kome stičete utisak, ne samo da ste nerazdvojivi deo univerzuma, već da je i on na neki način deo nas

Canon A550 ISO200 F2.6 15sek.

Kako smo sa sobom srećom imali kompletnu opremu, a po prvi put i DSLR fotoaparat, logično odlučujemo se za astrofotografsku tehniku poznatu kao "primarni fokus", što će reći da smo uklonili objektiv sa tela fotoaparata,
a njega putem posebnog "T-prsten" adaptera pričvrstili na fokuser teleskopa. Fotoni sa neba su praktično u samo dva skoka dosezali do čipa kamere, reflektujući se od primarnog, a zatim od sekundarnog ogledala teleskopa. Pošto smo nivelisali, precizno useverili i balansirali montažu, te utvrdili da je optika dobro kolimirana, potera za objektima dubokog neba mogla je da započne...

Prvi i za nas istorijski objekat koji se registrovao u takozvanom "primarnom fokusu" bio je naš stari poznanik M13, koga smo do tada vrlo često osmatrali ali nam nije polazilo za rukom da isti i ovekovečimo. Reč je o zaista impresivnom zbijenom zvezdanom jatu u sazvežđu Herkul za koje se procenjuje da se sastoji od oko 300.000 pojedinačnih zvezda i da je od nas udaljeno nekih 25.000 svetlosnih godina. Uprkos relativno maloj razdaljini ono spada u najstarije poznate objekte u Vasioni, približne starosti 11,7 milijardi godina

M13 (20x30sek. ISO400)


Sledeće na redu bilo je još jedno zbijeno zvezdano jato i to M71 locirano u sazvežđu Strela (Sagitta) i udaljeno oko 12.000 svetlosnih godina od Zemlje. M71 je sve do sedamdesetih godina prošlog veka smatrano otvorenim zvezdanim jatom, što i nije čudno imajući u vidu njegov fizički izgled, no napredak astronomskih tehnika, pre svega fotometrije, pokazuje da je ipak reč o vrlo slabo koncentrisanom zbijenom jatu zvezda

M71 (12x30sek. ISO1600 + 10x30sek. ISO800)


Ubedljivo "najmanji" objekat dubokog neba koji smo zabeležili bila je čuvena planetarna maglina M57 u sazvežđu Lira poznatija kao "Prsten maglina", objekat koji se obzirom na udaljenost od samo 2,5 hiljade svetlosnih godina nalazi u našem neposrednom komšiluku i ukazuje na sudbinu koja očekuje i naše Sunce u dalekoj budućnosti. Planetarne magline su završna faza u životu određenog tipa zvezda i tada one nakon što postanu Crveni džinovi u okruženje odbacuju spoljne omotače izlažući svoje vrelo jezgro koje taj isti materijal zatim jonizuje i čini ga da sija upečatljivim bojama. U slučaju Prsten magline, unutrašnji plavo-zeleni pojas potiče od dvostruko jonizovanih atoma kiseonika, a okolni crvenkasti od jonizovanih atoma vodonika i azota

M57 (10x30sek. ISO1600 + 10x30sek. ISO800)

Sledi jedna od omiljenih meta kako amatera tako i profesionalnih astronoma, a radi se o Vrtlog galaksiji M51 u sazvežđu Lovačkih pasa (Canes Venatici), a koja je skoro savršen primer na koji način dve galaksije stupaju u međusobnu gravitacionu interakciju, svojevrstan kosmički ples koji može potrajati više milijardi godina i koji će konačno rezultirati njihovim potpunim spajanjem. Kako je Vrtlog galaksija od nas udaljena čitavih 25 miliona svetlosnih godina, fotografija koja sledi bi za razigrani galaktički par predstavljala uspomenu iz njihove
veoma daleke prošlosti

M51 (2x30sek. ISO3200 + 10x30sek. ISO1600)

Pred samo svitanje nismo mogli da odolimo a da makar ne pokušamo da dokumentujemo i "najveći" objekat koji se upravo podizao sa istoka. Bila je to nama najbliža spiralna galaksija Andromeda M31, a koja se kada bi je mogli videti golim okom u celosti, nebom prostire gotovo kao 5 punih Meseca. Pored toga što je istorijski vrlo značajna za astronomiju, zanimljiv je podatak da se ona sasvim izvesno kreće direktno u našem pravcu i to brzinom od skoro 120 kilometara u sekundi, a kako je trenutno njena udaljenost procenjena na oko 2,5 miliona svetlosnih godina, međugalaktički ples koji je na pomolu zakazan je za današnji dan kroz 4,5 milijardi godina

M31 (2x30sek. ISO3200, 2x30sek. ISO1600)

Nastavak sledi...

13. 5. 2012.

Svetlosti dubokog prolećnog neba iz daleke prošlosti (noć druga)

Autor: amatersko astronomsko društvo "Tycho Brahe" Beograd
Lokacija i datum: atar sela Donji Branetići, 29. april 2012.
Oprema: Standardna

Dok se tama lagano u tišini spuštala nad rudničkim krajem, a pozornica iznad počela popunjavati zvezdama, tim dalekim Suncima možda nečijih tuđih neba, jedino što je remetilo taj iskonski mir bilo je zveckanje astronomske opreme i prigušeni žamor koji bi nekom slučajnom prolazniku verovatno zvučao kao da ne potiče sa ovoga sveta: "...već čuku vremena je napolju, tubus je zasigurno u termalnom ekvilibrijumu, otključavaj ra i dec da ga severim i upucam fajnder, a ti čekiraj balans i kolimaciju pa da cepamo sa lajtovima..."

Canon A550 ISO100 F2.6 15sek.
Noć je kao i prve večeri bila kristalna, a vremenski uslovi skoro savršeni, jedinu ozbiljnu smetnju predstavljao je Mesec koji je upravo dosegao prvu četvrt te je sve do ranih jutarnjih sati tumarao nebom, svojim sjajem znatno otežavajući lov na ionako bledunjave objekte dubokog prolećnog neba.
Kako se Meseca nismo mogli rešiti, zaboravljamo na njega i teleskop sa prethodno postavljenim fotoaparatom u "primarnom fokusu" usmeravamo u pravcu lokalnog meridijana ka sazvežđu Zmije (Serpens) gde se u tome trenutku u idealnoj poziciji nalazilo jedno od najvećih i najstarijih poznatih zbijenih zvezdanih jata M5. Ono je od nas udaljeno oko 25.000 svetlosnih godina, u prečniku se prostire čitavih 165 svetlosnih godina, a starosti je gotovo kao i sam Univerzum, približno 13 milijardi godina. Što bi se reklo, objekat dužan poštovanja.

M5 (10x30sek. ISO3200 + 10x30sek. ISO1600 + 10x30sek. ISO800)

Nakon fantastičnog M5 u kadru nam završava još jedno zbijeno zvezdano jato i to M80 iz sazvežđa Škorpije koje iako spada u najgušće popunjena jata i broji nekoliko stotina hiljada zvezda, nama nije pošlo za rukom da ga ovekovečimo na zadovoljavajući način. Svakako bilo je više faktora koji su kumovali tome, pored sumnjivog fokusa i toga što se objekat nalazio dosta nisko na nebu, nekako u istom pravcu pružala se i svetlosna kupola Gornjeg Milanovca, koja je doduše bila daleko od onoga na šta smo mi navikli, ali uz kumulativno dejstvo Meseca prve četvrti očigledno sasvim dovoljno da znatno utiče na konačni rezultat.

M80 (10x30sek. ISO1600)

A onda u sazvežđu Labuda (Cygnus) usred Mlečnog puta, pikirali smo "krhotine" drevne supernove, a reč je o takozvanoj zapadnoj Veo nebuli (Westerm Veil Nebula NGC 6960), koja predstavlja ostatke ogromne zvezde koja se na kraju svoga veka raspala u paramparčad i to na elementarnom nivou u kataklizmičkoj eksploziji poznatoj kao supernova, a za koju se veruje da se dogodila pre desetak hiljada godina. Enormne količine materijala koje su ostale za njom, još uvek se šire međuzvezdanim prostorom i trenutno prožimaju gotovo 50 svetlosnih godina, a na fotografiji koja sledi počela je da se registruje njena višebojna talasasta struktura.

NGC 6960 (14x30sek. ISO3200 + 2x30sek. ISO1600) 

Već sa prvim petlovima postaje nam jasno da se naša druga po redu astronomska noć već bližila kraju, te da je vreme da krenemo sa pakovanjem opreme i zaputimo se na počinak. Ali, postojao je tu jedan problem, nama se nikako nije išlo...i kao po komandi, po drugi i poslednji put teleskop usmeravamo ka sazvežđu Zmije, ali ovoga puta naša meta bili su legendarni "Stubovi stvaranja" (Pillars of Creation), objekat koji je širokoj publici postao poznat 1995. godine po objavljivanju istoimene istorijske fotografije koju je zabeležio Svemirski teleskop Habl.
"Stubovi stvaranja" su sastavni deo Orao magline (Eagle Nebula M16), mladog otvorenog zvezdanog jata od nas udaljenog nekih 7.000 svetlosnih godina i predstavljaju svojevrstan kosmički "inkubator" u čijim se oblacima kriju tek rođene zvezde koje svojim intenzivnim zračenjem vremenom erodiraju okolni materijal, a obzirom da slika koju mi vidimo potiče iz daleke prošlosti, veruje se da danas "Stubovi stvaranja" zapravo više i ne postoje.

M16 (8x30sek. ISO3200) 

Nastavak sledi...

11. 5. 2012.

Svetlosti dubokog prolećnog neba iz daleke prošlosti (noć treća)

Autor: amatersko astronomsko društvo "Tycho Brahe" Beograd
Lokacija i datum: atar sela Donji Branetići, 1. maj 2012.
Oprema: Standardna

Poslednje veče za nas u takovskom (k)raju počelo je još za dana, već negde oko 19 časova opremu instaliramo na već dobro poznatoj lokaciji u nameri da po prvi put opserviramo, te pokušamo da zabeležimo nama najbližu planetu sunčevog sistema, planetu koja sa razlogom nosi ime rimske boginje ljubavi i lepote, a koja je u našem narodu poznata i kao zvezda Danica, jer sa vremena na vreme svojim blistavim sjajem dominira dnevnim nebom
u suton na zapadu ili u zoru kao prethodnica Suncu na istoku.

Atar sela Donji Branetići 19:00 +2UTC

Naravno reč je o Veneri, planeti najsličnijoj Zemlji po veličini, jačini gravitacije i ukupnom sastavu, ali tu svaka dalja sličnost prestaje, jer veruje se da je ona u dalekoj prošlosti doživela ubrzani efekat "staklene bašte" te se danas njena atmosfera sastoji pretežno od ugljen dioksida, a temperatura na površini konstantno i danju i noću prelazi 460 stepeni Celzijusa, znatno više od temperature na kojoj se topi olovo, dok je atmosferski pritisak na površini čak 100 puta veći od zemljskog. Takođe, pored toga što je Venera za nas jedina planeta sa lepo uočljivim fazama, intresantno je da će u nekoliko narednih nedelja njen srp ubrzano postajati sve tanji kako se bude bližila Suncu
i dugo očekivanom tranzitu, poslednjem u narednih 105 godina, a koji će na žalost samo delimično biti vidljiv sa naših prostora i to u praskozorje 6. juna 2012.

Canon A550 uvećanje 4x, okular 6mm, procesirano 1177 kadrova (Registax 5)

Iako naša planeta ima samo jedan prirodni satelit, kao i prethodnih večeri upravo je on predstavljao daleko najjaču svetlost koja je dominirala noćnim nebom gotovo do jutra. Mesec čije se skoro 70% površine kupalo u fotonima sa obližnje nam zvezde uzrokovao je tako intenzivnu mesečinu da nam u mrklom mraku usred nedođije dodatna rasveta nije bila potrebna, a "isprani" nebeski svod neodoljivo je podsećao na okruženje koje nas je čekalo nekih stotinjak kilometara odatle. Pošto u takvim okolnostima nije imalo smisla juriti objekte dubokog neba opredeljujemo se za Mesec i za uživanje u fantastičnoj prolećnoj noći pod otvorenim nebom...

Krater Kopernik dole levo i krater Eratosten gore desno.
Canon A550 uvećanje 3x, okular 6mm, procesirano 367 kadrova (Registax 5)

Krater Platon centralno dole, a upečatljivi prorez desno od njega je "dolina Alpa" (Vallis Alpes).
Canon A550 uvećanje 3x, okular 6mm, procesirano 185 kadrova (Registax 5)
A kada je Mesec konačno u ranim jutarnjim časovima počeo da se povlači u svoje odaje iza jednog proplanka na zapadu, a nad nama počeše da se pale svetlosti dubokog prolećnog neba iz daleke prošlosti, naša reakcija bila je skoro spontana. Fotoaparat završava u "primarnom fokusu" teleskopa, teleskop zatim završava u smeru ne tako popularnog sazvežđa Lisice (Vulpecula), a naša meta na udaljenosti od nekih 1.400 svetlosnih godina bila je planetarna maglina M27 poznata kao "Dumbbell Nebula". Na fotografiji koja sledi dva su detalja dosta zanimljiva, prvo u samom centru magline oučljiv je trenutno najveći poznati "beli patuljak" koji furioznim ultraljubičastim zračenjem "aktivira" okolni materijal čineći ga da sija upečaljivim bojama, a kao drugo imali smo i posetu u vidu nezvanog gosta koji se nonšalantno prošetao jednim od 30 zabeleženih kadrova, ako želite da saznate ko je to bio pređite mišem preko fotografije.

M27 (10x30sek. ISO3200 + 10x30sek. ISO1600 + 10x30sek. ISO800)
"Dumbbell Nebula" stacionirana u našem komšiluku na razdaljini od jedva jednog ipo svetlosnog milenijuma, ni na koji način se nije mogla porediti sa sledećim i poslednjim objektom koga smo dokumentovali. M101 ili Vetrenjača galaksija (Pinwheel Galaxy) u sazvežđu Velikog medveda je od nas udaljena čitavih 25 miliona svetlosnih godina, a fotoni koji su aktivirali digitalna kola na čipu naše kamere i koji potiču od kombinovanog sjaja stotina milijardi zvezda od kojih je sazdana, na svoj epski put ka nama krenuli su baš negde u periodu između oligocena i miocena, daleko pre no što je čovek po prvi put zakoračio planetom Zemljom.
Postoji i jedan kuriozitet u vezi sa ovom fotografijom, na njoj smo pukim slučajem zabeležili i svetlost jedne supernove koja se gasila (SN 2011fe). Ona je prvi put primećena 24. avgusta prošle godine, a u istoriji će ostati upamćena kao četvrta po redu ikada zabeležena supernova u Vetrenjača galaksiji. Energija koju je ona oslobodila za vrlo kratko vreme nezamisliva je, jer na primer sve zvezde vidljive na fotografiji nalaze se u našoj galaksiji i na rastojanju ne većem od 50-ak hiljada svetlosnih godina, dok je privremena "nova zvezda" iz Vetrenjača galaksije udaljena gotovo 25 miliona svetlosnih godina, a ipak svojim sjajem zasenjuje mnoge zvezde iz našeg komšiluka. Za detalje pređite mišem preko fotografije.

M101 (20x30sek. ISO3200  + 10x30sek. ISO1600)
Na kraju, želimo napomenuti da su sve astrofotografije objekata dubokog neba procesirane u specijalizovanom softveru za tu namenu DeepSkyStacker, te da su zatim naknadno po potrebi dodatno uređivane u manje više standardnim aplikacijama za obradu tradicionalne fotografije. Kako je celokupan put počev od same postavke teleskopa na željenoj lokaciji, sve do konačnog rezultata poprilično kompleksan proces sa mnoštvom sitnih
i pri tome neobično važnih detalja, ovoga puta nismo se upuštali u njihov detaljniji opis.
Sve u svemu, mi smo vrlo zadovoljni postignutim, a posebno nas raduje što smo prošavši kroz sve to uvideli
da oprema kojom raspolažemo, a i mi sami, sasvim sigurno posedujemo potencijala za dodatno poboljšanje
i dalji napredak u svakom pogledu...